-Piše: Milan Mišić
Počeću od sebe: imam 1.538 prijatelja od kojih sam samo mali dio nekad sreo ili još viđam. O ostalima znam samo ono što oni žele da znam.
Pogađate, riječ o Fejsbuku koji je upravo obilježio 15 godina postojanja, što je bio povod za mnoštvo eseja o njegovoj ulozi i smislu u današnjoj civilizaciji. Brojke koje ga kvantifikuju su u svakom slučaju impresivne: 2,3 milijarde aktivnih korisnika, prošlogodišnji prihod od 59 milijardi dolara, berzanska vrijednost koja je sasvim blizu 500 milijardiâŚ
Rođendanske debate o Fejsbuku nisu, međutim, bile toliko posvećene toj nesumnjivo efikasnoj mašini za pravljenje velikih para, koliko koncentraciji moći koju mu pružaju dosijei koje posjeduje o svakom korisniku. To je jedan od glavnih fenomena ovog vijeka, sazdan na temeljima informatičke ere koja je donijela mnoge blagodeti i mogućnosti da svako bude povezan i da instant komunicira sa svakim, ali i pošast novog biznisa u kojem smo roba koja se kupuje i prodaje postali mi, naši digitalizovani profili, odnosno to što jesmo.
Za to je stvoren i novi pojam: „kapitalizam nadzora”. Njegovi glavni poslenici su dvije privatne kompanije (druga je Gugl), koje, kad se njihovo funkcionisanje ogoli, u suštini vode špijunske operacije protiv svojih korisnika. Jer sve što radimo kad smo „onlajn”, a pogotovo na Fejsbuku, sve ono što napišemo, svaki naš klik, svaki „šer” i svaki „lajk” otkrivaju naše navike, naše sklonosti, ono što volimo ili ne volimo, a što neprestano obrađuju moćni algoritmi i sve napredniji alati „vještačke inteligencije”. Finalni proizvod je naša kompletna ličnost koja je dragocjena mnogima, od oglašivačke industrije do političkih operativaca.
Fejsbuk je posebno „đavolja mašina” jer sve podatke o sebi tamo ostavljamo sami, vazda voljni da svoj život predstavimo glamuroznijim nego što zaista jeste, da impresioniramo svoje virtuelne prijatelje koji takođe čine sve da zadive nas, pri čemu smo svi nesvjesni elementarne činjenice da kad god je na internetu nešto besplatno – moneta kojom se to plaća smo mi.
Istraživanja pokazuju da čak tri četvrtine korisnika Fejsbuka ne zna da ova korporacija zarađuje na svakom od njih, niti da je ona beskrajna traka „statusa”, svakojakih informacija, od banalnih do izuzetno važnih, koju konzumiramo kad god se „ulogujemo” – u svakom momentu skrojena tako da zavede, da pojača sklonosti i predrasude i da po potrebi, doziranjem negativnih, a sve češće i lažnih vijesti – manipuliše našom i sviješću u podsviješću. Koliko je u tom pogledu moćna „droga Fejsbuka” pokazuju dva primjera iz 2016 – kada je „žetvom podataka” o oko 50 miliona korisnika (naravno, bez njihovog pristanka) omogućena pobjeda
Donalda Trampa na američkim predsjedničkim izborima i izmanipulisana većina na referendumu za izlazak Velike Britanije iz Evropske unije.
Od tada su evidentni pokušaji na svim kontinentima da se uvođenjem nove regulative ova neman ukroti, da se izgubljena privatnost nekako povrati, ali čini se da je sve što se preduzima zasad isuviše malo i isuviše kasno. Ništa se tu neće promijeniti zato što je digitalni univerzum u međuvremenu promijenio nas.
(Autor je bivši glavni i odgovorni urednik,,Politike')